8.mart je. Dan žena. Dan kada bi svaka žena trebala biti posebna. Dan kada svako želi taj dan učiniti ljepšim i posebnijim ženama u svojoj blizini. Ove godine htjela sam ovaj 8.mart obilježiti posjetom majkama  naših šehida na Mataruškom Brdu. Njih 50-ak sam obišla i uručila im ružu od Humanog Brda koje je podržalo ovu akciju sa neskrivenim oduševljenjem. Svjesni da su majke šehida zapostavljene i da kako država, tako ni ostala udruženja koja postoje i registrovana su u ime ovih majki ne brinu o njima na način kako su one to zaslužile, Humano brdo je simbolično htjelo da skrene pažnju na ove divne žene. Majke. Heroine. Na njih kojima su u toku ljeta 1992. godine njihovi sugrađani i komšije Srbi poubijali sinove, njihovu djecu. Nekima jednog, nekima dva, nekima tri...četiri, pet ili čak šest sinova kao što su to učinili majci Havi iz Zecova. Poubijali su im njihove bračne drugove, njihove očeve, braću. Njihove dajidže i amidže. A s njima su im ubili i dušu.

Na području Mataruškog Brda u naseljima Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani poubijano je skoro dvije hiljade Bošnjaka, većinom muškaraca a ne mali broj i žena i maloljetne djece. Svaki psiholog bi se zapitao kako su to mogle podnijeti i psihički izdržati takve gubitke. A, nakon svega i poslije toliko proživljenih grozota imati smjelosti i hrabrosti vratiti se među dželate njihove djece i dalje prolaziti pokraj njih. Nikada ne pozivajući na osvetu, nikada ne pozivajući na mržnju one su dostojanstveno, onako kako im nalaže njihova vjera i kako nas upućuje naša sveta knjiga Kuran, stoički podnosile svoj bol i ponovo gradile svoja porušena ognjišta. Među prvim povratnicima bile su žene. Hrabro su čistile zgarišta svojih popaljenih i porušenih kuća i stvarale nova stara sela i ljubavlju majki ponovo udahnjivale život mahalama u kojima su rađale i odgajale svoju poubijanu djecu.

Kako su dojučerašnji prijatelji, školski drugovi, radne kolege, sugrađani mogli na tako nemilosrdan način ubijati ili posmatrati šutke kako zločinci iz reda njihovog naroda ubijaju cijele porodice ostaće pitanje na koje nema odgovora. Majke šehida ne nadaju se da će pravda stići u potpunosti, one ne misle da će bilo koji sud niti bilo kakva presuda biti satisfakcija za njihove najmilije. One strpljivo nose i podnose svoju bol lagano nestajući, jedna za drugom. Neke nisu pronašle kosti svoje djece a preselile su na bolji svijet. Tamo gdje očekuju jedinu istinsku pravdu. Tamo gdje je ne neki Haški niti bilo kakav drugi lažni sud već istinski i tamo gdje će svaki čovjek položiti ili ne položiti ispit bez prava na reviziju. Znala sam da su mnoge od njih napustile ovaj svijet žalosne i napuštene u iščekivanju da pokopaju svoje najdraže na čovjeku dostojan način. Sretne da im djeca imaju mezar.

Idući ova dva dana kroz naselja na Brdu postala sam svjesna da su majke skoro izumrle. Većina njih kojima sam pozvonila na vrata teško su pokretne i skoro sve su bolesne. Svaka od njih imala je isti izraz lica na kojem se čita beskrajna tuga. Svakoj od njih se, nakon što bih rekla od koga cvijeće dolazi, osmjeh pretvorio u tugu a nakon toga težak uzdah i suze. Neke od njih su me slomile svojim jecajem, svojom pričom o djeci koje nema ili o tome kako su im djeca daleko željni majke i majka željna njih. Osim što je bolila njihova suza i njihova tuga, pustoš na koju sam nailazila u mahalama sa prelijepim kućama i avlijama je boljela još više. Skoro svaku od njih zatekla sam u šamiji a kada bih zamolila za sliku većina njih je htjela staviti ili uljepšati se maramom. Pored svega imaju još snage za uljepšati se. Svjesne su da će ih vidjeti njihova djeca koja žive u bijelom svijetu. A meni su bile takve najljepše i najradije bih svaku od njih zagrlila jako da im makar malo oduzmem tuge i olakšam njihovu pregolemu bol.

Neke nisam našla kod kuće pa sam im ružu sa kartom na kojoj je bila ispisana posveta za njih ostavljala pred vratima. Da je pronađu i da makar na tren znaju da neko misli na njih, da neko osjeća njihovu bol. Neke od njih su rekle da od rata ne slave više ništa a ja sam tada odgovarala da je ruža samo djelić onoga što bi cijelo društvo trebalo činiti za njih i da je Humano Brdo grupa dobrih ljudi koji se ovom ružom sjećaju njih, naših heroina a žele i sve ostale podsjetiti da je naša obaveza brinuti se o njima i pomagati im. Makar moralno,  samo suosjećajući sa njima.                                           
Molim Boga da našim šehidskim majkama olakša njihovu tugu i samoću, da ih sačuva od teških bolesti, da im podari lagahan čas rastanka sa ovim svijetom kad za to bude Njegova volja. I da ih tada sa voljenima sastavi u firdevsi džennetu. Amin!

U svoje ime i u ime svih majki prenosim riječi zahvalnosti jer ih se neko sjetio  a na njihove blagoslove i dove koje su izrazile svima vama koji ste dio Humanog Brda recite samo “AMIN“.

Zahvaljejmo se Ernestu Badnjevicu, vlasniku stamparije Graf point u Prijedoru na donaciji besplatne izrade kartica sa posvetom uz osmosmartovsku ruzu.

Vaša Midheta Delkić

ZA UVECANJE KLIKNITE SLIKU!